DAVOR.HR © 2013 | Sva prava pridržana 

07. 03. 2014. | Izvor: index.hr

Igrač za pobjede: Kad Olić zabija, piše se povijest

Ostale vijesti:

Bilo je i bit će od Ole puno talentiranijih igrača, ali rijetki su oni koji su bolji nogometaši. Olić nikad nije bio igrač trika, majstor finese, lucidnih dodira i brazilske magije, ali bio je majstor čeličnih pluća koji je bio u stanju svojom trkom, voljom i željom razbucati i najlukavije taktičke zamisli protivnika. Jednostavno, Olić nije igrač od šablona ni šahovskog nogometa.

 

Olića se godinama već otpisuje, bilo da pričamo o reprezentaciji, bilo o Bayernu ili Wolfsburgu. Svake godine mu se priređuje oproštajna zabava koju on ne želi, jer svakom sljedećom utakmicom dokazuje da količina truda i zalaganja koju taj mladić velika srca unese u utakmicu ne može ostati nenagrađena golovima. A golovi su suština nogometa. S njima si pukovnik, bez njih pokojnik.

 

Olić je igrač koji svoje suigrače čini boljima

 

Predstava Ivice Olića u prijateljskoj utakmici protiv Švicarske na St. Gallenu po tko zna koji put je otvorila oči svima u Lijepoj našoj koji prate nogomet i pokazala je ono što se znalo i prije, ili barem, što se trebalo znati - Ivica Olić je ključni igrač momčadi Nike Kovača bez obzira što u toj reprezentaciji stoluju i jedan Luka Modrić, Mario Mandžukić ili jedan Ivan Rakitić. Zabio je oba gola, ok, super. Ali nije samo to ono zbog čega je Olić jučer bio debelo iznad svojih kolega u kockastom dresu. Njegova osnovna kvaliteta i ono zbog čega je s razlogom bio proglašen igračem utakmice je neizmjerna volja, želja i nedostatak svake apatije i defetizma u koje se mnogi začahure kad imaju negativan rezultat i nemaju igru. Olić je nakon oba Drmićeva gola vukao, grizao, trčao, nije dozvolio ni našima da pomisle da je sve gotovo ni protivniku da se razmaše. Olić im nije dao vremena i golovi su bili samo nagrada univerzuma za takav jedan sportski duh. A Olić je takav sportaš čitavu svoju karijeru.

SA GOTOVO 35 godina na leđima Ivica Olić, iz utakmice u utakmicu, pokazuje i iznova dokazuje da je ne samo ključan igrač hrvatske reprezentacije, već i neizostavni dio, kako sada Wolfsburga, tako i nekoć svih ekipa čije boje je branio. Ne radi svojeg bogom danog talenta, jer budimo iskreni, kako u  "Vatrenima" tako i u svim klubovima u kojima je igrao, Olić nije bio fantasista, igrač s desetkom na leđima, onaj koji drugačije hoda po terenu niti onaj koji na drugačiji način udara loptu.

U svakom timu u kojem je igrao bio je dinamo, parni kotao, lokomotiva, motor, u svakom timu u kojem je igrao davao je sve od sebe i svi ostali su ga pratili u stopu. Jednostavno, Ivica Olić je igrač koji je svoje suigrače činio boljima.

 

Sa Zagrebom, Dinamom, CSKA-om, HSV-om i Bayernom osvojio je 13 trofeja

 

Sa Zagrebom je osvojio naslov. Jedini Zagrebov naslov. Zapravo jedini naslov u HNL-u, ligi u kojem su glavni kolači bili rezervirani samo za Dinamo i Hajduk, koji je prigrabio neko tko ne igra na Maksimiru niti na Poljudu. Solidna družina Cice Kranjčara te 2001. imala je ipak nešto što ni zagrebački plavi, a ni splitski bijeli nisu imali - vanserijsku klasu koja je već tada jasno davala signale da joj je mjesto negdje drugdje, među najboljima.

 

Otišavši u moskovski CSKA bio je jedan od najvažnijih ljudi u osvajanju svega što se tamo dalo osvojiti. Bio je prvak, osvajač Kupa, Superkupa, ali i osvajač europskog trofeja, onog Kupa UEFA-e 2005. godine. Jasno je bilo da je čak i široka zemlja Rusija postala pretijesna za Olićeve mogućnosti i tada odlazi u nekoć slavni HSV.

 

Golovi, količina trke, hektolitri znoja i pošten pristup prema grbu kojeg je nosio na prsima priskrbili su mu status miljenika navijača i legendaran je oproštajni pozdrav kad je cijeli stadion priredio Oliću ovacije prije posljednje utakmice za HSV, posljednje prije nego će otići u ponos bavarske.

Epizoda Ivice Olića u Bayernu bila je jedna čudna priča. Louis van Gaal, sjajan strateg, ali težak čovjek, od početka nije gajio simpatije prema Ivici. Ignorirao ga je, zaboravljao na klupi, nekad i na tribinama. A Olić je samo trenirao i čekao priliku da pokaže da nije zaulutao u Bayern. Vjerojatno tu priliku ne bi ni dočekao da Bayern s tvrdoglavim Nizozemcem nije zapao u gadne probleme i samo ga je pobjeda u Torinu protiv Juventusa u grupnoj fazi Lige prvaka u sezoni 2009/10. vodila dalje. Zabivši se u zid i u nedostaku boljih ideja van Gaal je stavio Olića u igru. Ostalo je bila povijest. Ne samo da je sam pregazio Juventus, nego je poslije u kooperaciji sa Arjenom Robbenom izbacio i branitelja naslova Manchester United, a u polufinalu se poigrao s "Lavovima" usred Lyona zabivši Francuzima hat-trick. U finalu je Mourinhov Inter ipak bio bolji.

Oliću se pružila još jedna prilika da podigne trofej s klempavim ušima, doma, na Allianz Areni, ali je nakon izvođenja kaznenih udaraca Drogbin Chelsea bio bolji. Prosuvši sigurnu pobjedu u posljednjim trenucima regularnog djela, u Bavarce se uvukao strah i većina Bayernovih zvijezda nije ni željela pristupiti izvođenju. Olić, koji je znao da se nakon te sezone oprašta od dresa Bayerna te da prelazi u Wolfsburg bez straha je uzeo loptu. Eto, nekad te svemir nagradi, nekad te kazni. Promašio je Ola, ali karaker je pokazao.

 

Sa Zagrebom, Dinamom, CSKA-om, HSV-om i Bayernom osvojio je 13 trofeja. Dario Šimić je rekorder sa 16, a Mihael Mikić drugi sa 15 trofeja.

 

I najveće hrvatske pobjede imaju Olićev potpis

 

Koliko Ivica znači Hrvatskoj najbolje smo mogli vidjeti upravo protiv Švicarske prije dva dana, ali njegova priča u "kockastom" dresu puno je dublja. Braća Niko i Robert Kovač prvi put su Oliću zahvaljivali na SP-u 2002. godine u Japanu kada je zatresao mrežu Italije za izjednačenje, na putu prema pobjedi Hrvatske 2:1. U igru je ušao s klupe 16 minuta prije pogotka. Nažalost, "Vatreni" su ispali u skupini porazima od Meksika i Ekvadora. Tko zna što bi bilo da je Mirko Jozić i u prvoj utakmici s Meksikom u igru stavio Olića umjesto ostarjelog Šukera...

Olić je golom Bugarskoj 2003. na Maksimiru Hrvatskoj osigurao doigravanje za Euro u Portugalu, na koje je otišla izbacivši Sloveniju. Ni to nije sve... Olić je potpisao gol i u jednoj od najvećih pobjeda hrvatske reprezentacije, onoj na Wembleyju 3:2 pod Slavenom Bilićem zabivši za 0:2.

 

Nećemo zaboraviti niti veliko rušenje Njemačke na Euru 2008. (kojeg Engleska nije vidjela), u kojemu je Ola zakucao za 2:0, prije nego je kasnije srebrni "Elf" smanjio. Još paklenija noć bila je u Istanbulu u jesen 2011. gdje je Bilićeva Hrvatska stigla odraditi prvi od dva sudara za odlazak na Europsko prvenstvo. Olić je načeo Tursku, utišao tribine i otvorio put do konačne 3:0 pobjede. Dodajmo i da je prije godinu dana potvrdio Štimčevu "pobjedu svih pobjeda": zabio je na Maksimiru za 2:0 protiv Srbije.

Olić je zabijao, trudio se, nosio na leđima poput Atlasa čitavu reprezentaciju, ali ostaje neki opori okus podcjenjivanja jer dojma smo da se tisuću puta mora više truditi od nekih drugih, dokazivati. Velebni domaći stručnjaci i novinarski eksperti godinama ga šalju u nogometnu mirovinu. Kažu: "U redu, dao je koliko je mogao, ali star je, ozlijeđen, vrijeme je za mlađe". Možda i jesu ti mlađi zaista bolji od njega. No, Hrvatska od Ole boljeg nema, barem ne za prvi meč na SP s Brazilom kad je lišena pomoći Marija Mandžukića zbog suspenzije. Tko ne vjeruje neka još jednom u miru, detaljno pogleda utakmicu Švicarska - Hrvatska. Bit će mu sve jasno.

 

A Ola, hoće li sa svojih 35 u Premiership, hoće li u Katar, SAD, hoće li ostati u Wolfsburgu, nebitno je. Ono što je bitno i što je jedino jasno, to je da svaka momčad koja ga dobije bit će sretna jer je igrač koji sve oko sebe čini boljima.

Ivica olić najbolji golovi
Lyon vs Bayern Munich 3-0 27 04 2010 Buts d'Olic
Italy v Croatia World Cup 2002
Switzerland 2-2 Croatia all Goals & Highlights 5.3.2014